Na Mirogoju

Opet na groblju. Tražim tvoju humku
dok dan se odmotava kao klupko vune.
Vjetar u krošnjama uspavanku svira
nježno dodirujući grane kao strune.


Poznam tu pjesmu. Slušam je odavno.
To Smrt me k sebi doziva i mami:
Izađi na svjetlo vječnoga života,
do kad ćeš dolje čamiti u tami?

Znam za tu priču o "rajskom životu".
Na svakom pogrebu je obavezno čujem.
Ali za mene je to samo lijepa priča
jer ja u vječni život ne vjerujem.

Ponekad je teško živjeti na zemlji
i dođe mi da sam sit života.
Ali onda se sjetim da je samo jedan
pa ga se držim kao pijan plota.