"Anno barbarico", 1996.


Ilustracije Josipa Minksa

UZ NEOBILJEŽENU 35. GODIŠNJICU MATURE

Bila je
i juha posna, i supa posna, i čorba posna,
a Bosna - ponosna.
Koliko puta smo lomili kruh, i hljeb, i pogaču,
u tvojoj kući Jovo, i u Kemalovoj, i u Hinkovoj, i u mojoj.
Fatima, Jovanka i Vera, klupa do klupe, vjera do vjere,
a isti strah od modalnih glagola.
Ferid i Đuro podijelili posljednju cigaretu
i nenapisanu domaću zadaću, i «kolac» iz zemljopisa
(jer tko bi napamet znao sve rijeke kad nam je Una najbliža).
U parku Stajka i Sadeta podijelile jedno nedovršeno ljubavno pismo.
Krišom smo išli i na Krsnu slavu, i na Bajram, i na Božić,
a nismo znali ni pravo značenje tih riječi.
Ali dijelili smo i slavski kolač, i gurabije.
A što da danas dijelimo?
Hoće li tvoja djeca, Dževade, podijeliti ovu bezrazložnu mržnju
s djecom tvog prijatelja Petra?
Hoćeš li, Nemanja, svom sinu dati pušku
da ubije djecu tvog školskog druga Huseina?
Danas imamo naizgled sve, a zapravo nemamo ništa.
I Una nam postala granica.
Hoćemo li zajedno, ili svatko za sebe pisati novi zemljopis?
Hoćemo li dobivati «kolce» zbog prošle ili buduće povijesti?
Hoćemo li priznati zajednički ispit zrelosti,
nakon kojeg smo pili rakiju,
i kod tebe Jovo, i kod Kemala, i kod Hinka, i kod mene.
Hoćemo li ikada više, bar jednom godišnje zajednički sjesti,
Fatima, Jovanka i Vera, Hinko, Kemal i Jovo,
da se s nostalgijom sjetimo vremena
kada nam je svima bila jednako
i pura posna, i palenta posna, i žganci posni,
a mi u Bosni – ponosni!

ANNO BARBARICO

Kad topovi govore, Muze šute – poznata je stara izreka. No može li pjesnik zatomiti svoje osjećaje pred užasima rata? I treba li to učiniti? Zapisao sam već na početku: Kad Glupost uzjaši Nasilje, dogodi se Rat. I nitko se ne može oduprijeti toj Ludosti. Bila je 1991. godina – tridesetpeta obljetnica moje mature u Bihaću, koju naravno nismo mogli obilježiti. Prisjećajući se tih dana kolegica i kolega iz razreda, zapisao sam prvu u nizu pjesama koje će tijekom rata nastajati kao moj mali intimni dnevnik. Posebnu zahvalnost da se taj „dnevnik“ pretvorio u cjelovitu zbirku pod nazivom „Anno barbarico“ dugujem Zdravku Paripoviću, direktoru i glavnom uredniku firme GLEDE, koji je napisao i vrlo nadahnut predgovor. Knjigu je svojim bakrorezima ilustrirao akademski slikar i poznati restaurator Josip Minks, a bakrorezi su, u dogovoru s glavnim urednikom, otisnuti i kao zasebna likovna mapa u 20 primjeraka. Recenzent knjige bio je književnik i urednik Radio Zagreba Miodrag Krencer. Možda i jedna mala zanimljivost. Kad je u Bosni 1992. situacija postala veoma napeta i očekivao se ratni sukob, nazvao sam Radio Sarajevo i pročitao im pjesmu „Uz neobilježenu tridesetpetu obljetnicu mature“. Pjesma je otišla izravno u eter, a za pola sata me nazvao urednik i zamolio da pjesmu ponovim, kako bi je snimili. U Sarajevu, koje je tih dana „vrilo“, puštali su u eter ovu pjesmu punih tjedan dana, emitirajući je svaka dva sata. Ali kada su pjesnici uspjeli zaustaviti rat? Glupost i nasilje ne čita i ne sluša poeziju. Ipak, ovu pjesmu i pjesmu „Ej Bosno moja“ izdvojio bih kao najdraže pjesme iz ovog ciklusa.