Čovjek i lutka

Pogasili su svjetla.
U prolazu su skupljali smijeh. Ostajala je pustoš. Njemu to nije smetalo. On je imao svog prijatelja.
-Hej, gospodine, vaš kišobran!
Napolju jesen. Zašto baš jesen?
U željeznoj armaturi, u betonskim blokovima, bestjelesna, beskrvna, samoživa šutnja.
-Mislite li da će biti rata...
-Kakvo čudno vrijeme...
-Gospodine, svijet se okrenuo naopačke...
Negdje u lišću dozrijeva jesen, snzualno, pohotljivo – crveno, žuto, narančasto...
On ima prijatelja.
Asfalt. Uglovi puni razjedenih glasova. Jedan mališan obijesno lovi vjetar.
-Mama, zašto ovaj striček tako smrdi?
On se smješka uslužno.
-Nije potrebno, gospodine. Dođite opet!
U portirnici svjetiljka obješena. Na vješalici plavokosa ljepotica – nasmijana.
-Ponudio bih vas nečim, lijepa gospođice, ali rum nije za tako otmjenu damu. Ali ako želite... Danas ste zaslužili.
Lutka se smiješi.
-Smješkaš se? Ako.
Starac zaturi kapu i zamišljeno se počeše po glavi.
-Trideset i sedam godina sam ovdje. U ovom gradu. Mnogo, je li?
On bespomoćno razmahne rukom i nasmiješi se.
-Eh, golubice. Mnogo ih je prošlo kroz ovu sobu. Mnogo. Kraljica, princeza, siromašnih djevojaka – i svih boja. Ali uvijek se jednako završi. Odu. Jednostavno, dosade svijetu i odu. Još si mlada, neiskusna, ne poznaš svijet. Ali meni starcu možeš vjerovati. Naprosto, sve dosadi – i onda – zbogom. Prošla se zadržala jedva mjesec dana. Bila je nadmena. A ti mi se sviđaš. Možda ću zamoliti da te ostave. To bi ti se svidjelo – je li?
-Pa onda da popijemo jednu. Znaš, podsjećaš me na moju Marušku. Ona je voljela tako držati prodike.
-Ne pij – kaže – stari, umrijet ćeš.
-Možda ću i umrijeti. Kakva korist od toga. Što misliš, golubice?Dosadilo ti je, veliš, samoj. Pa dobro. Dođi ovamo. Sjedi evo tu. Baš ista Maruška. I ona tako.
-Neću – veli – da budem sama. Ti, kaže, stari, samo ločeš. A što si pravio djecu ako se nećeš o njoj brinuti.
-Ma stani, kažem, Maruška. Ne prosuđuj tako. Ja od tuge pijem. Od kad ti je pokojna mati umrla...
-Ne laži samo! Lokao si ti i prije. Ako si mi i otac, ali svinja si kad se naljoskaš.
-Eto, tako je govorila Bila je otresita. Nije dala na sebe.
Stari se zamišljeno nasmiješi. Tamna tekućina pali grlo.
-Smiješ se, golubice, a? Ako, i treba. Sam sam kriv što je otišla, veliš. Možda je i tako. Rođeno ti je dijete, valjda ga smiješ i udariti. Čovjek potegne pa raspali – a ona odmah uzela k srcu.
-Otići ću, kaže, makar crkla od gladi. Ti si zlotvor a ne čovjek.
-Pa idi, velim, ako imaš kuda.
-I otići ću, da znaš. Poslije ćeš plakati.
-Znala je đavo da će mi biti teško. Ali bila je prkosna.
-S nekakvim šoferom je pobjegla. Poslije je, kažu, imala i dijete s njim. Ostavio ju je. Vele da se jako mučila, ali natrag nije htjela.
On uzdahne i zašuti.
-Žalost ti je to, golubice. Žalost!
I starac zaplaka. Tijesna oniska tavanica pritisla umorna pleća.
-A tamo, na selu – širina. Rijeka... eh, i on razmahne rukama. Zar je ovo život, golubice?  Kud god makneš – kućerine. Ljudi ti ni Boga ne nazovu. A rijeka – fuj – sramota je i reći što sve u njoj ne pliva.
On se strese od pomisli i od žestine alkohola.
-Što čovjeku onda ostane osim ove flaše? I ti ćeš otići. A ja? Kamo da odem? Maruški? Baš si glupa! A što ti možeš i smisliti u toj tvojoj nalickanoj glavi?! Dobro, dobro, nemoj se odmah ljutiti. Nisam te htio vrijeđati.
-Što, pijan sam misliš. Pa šta? Tebi ne moram polagati račune. Uostalom, što ja tu s tobom i raspravljam. Tko te je i zvao ovamo. Visi, kad baš hoćeš!
-Cerekaš se, je li? Rugaš mi se? Misliš, on je pijan, trabunja, mogu mu se smijati. Zaveži gubicu, čuješ li!
Udarci pogađaju okolne predmete, drhtave ruke stišću vilicu, lome lice, trgaju kosu, haljinu, ruke. U nemoćnom bijesu on nogama skače po njenom tijelu, glavi.. On pomahnitalo uništava ljepotu, on trga, lomi, razdire...
Zatim ispija ostatak flaše i teturavo se okreće prema mjestu gdje je visjela njegova plavokosa ljepotica – lutka.
Praznina bez odgovora i komad poderane haljine.
Starac besmisleno zuri u prazninu vješalice. Pogled besciljno luta sobom.
Komadi rastrgane lutke.
Starac se iznenada drhtavom rukom prekriži, padne na koljena i puzeći se vuče prema izmrcvarenom tijelu svoje ljubimice.
On čvrsto grli ostatke svog sna.
On suludo, pomahnitalo rida i udara glavom o zid.
On proklinje, moli, doziva...
-Maruška, Maruška oprosti....
On potrbuške gmiže, kao pas prebijenih udova... i hropac zagušen poljupcima komadića plave perike.
Pred nekim kazalištem lutaka noć se raspojasala u usnulom gradu.