Čudnovata priča o bojama

Otrgavši se od Sunca, Žuta se strelovito obruši prema zemlji, Vesela, razdragana, ushićena vlastitom ljepotom.
-Ja sam lijepa – pjevušila je. Ja sam lijepa. Ja sam najljepša. Ja sam jedina i jedinstvena. Ja sam najvažnija.
- Prestani tuliti – reče Plava. Ideš mi na živce.
-Ja ne tulim – reče Žuta. Pjevam o svojoj ljepoti i jedinstvenosti. Zar ne vidiš da sam obojila Sunce koje je izvor života. Ja sam najvažnija.
-A gdje bi bilo to tvoje Sunce da nema neba? – reče Plava i protegne se cijelom dužinom, brišući bijele oblačiće što su se skupljali na jednom kraju. Gdje bi onda bilo to tvoje Sunce? A ja sam obojila nebo, i onu vodu dolje u kojoj se ogleda. Znači, ja sam važnija od tebe – reče prkosno i još jače poplavi.
-Ti da si važnija od mene? – razljuti se Žuta. Ma što mi ne kažeš?!
Započeta prepirka pretvori se u ozbiljnu svađu, pa se na kraju i počupaše.
Prvo Žuta udari Plavu, onda joj ova uzvrati, i u tom komešanju nastade kovitlac, kao kad se dva hrvača uhvate u koštac pa tko će koga.
Ali gle čuda. Dodirnuše se, spojiše, i s neba poteče prema Zemlji Zelena.
Začas oboji livadu u zeleno, zazeleni lišće, travu, a dade i zelenkasti ton vodi što je površinom prikrivala alge.
-Pogledajte kako sam lijepa – povika Zelena. Lijepa sam i jedinstvena. Bez mene Zemlja bi izgledala pusto i tužno. Dakle, ja sam najvažnija – reče samouvjereno.
-Slušajte vi, hvalisavice – oglasi se Crvena. Ne mogu slušati sva ta vaša hvalisanja i prenemaganja. Zaboravljate da sam ja najvažnija. Jer kada se zapalim, mogu vas sve progutati.
I da bi dokazala svoju tvrdnju, Crvena se zapali kao vatra i suknu u zrak.
Najprije liznu Plavu, i iz kovitlaca koji nastade pojavi se dim sasvim Ljubičast.
Zatim se zakači za Žutu a dim je ovog puta bio Narančast.
-Vidite li što ja sve mogu – vikala je zaneseno Crvena. Ipak sam ja najvažnija.
No u međuvremenu spusti se noć i sve potonu u Crno.
-Eto vam vaše važnosti – reče zlobno Crna. Sad se ni ne vidite. Tko je onda glavni.
-Ti i nisi boja – oglasiše se sve boje u glas. Ti si obično crnilo.
Nezadovoljne i bijesne počeše zajednički grickati Crnu, uvlačiti je u sebe i do jutra od Crne ne ostade ništa.
S pojavom novog dana sve boje opet oživješe, zablistaše i vjerojatno bi se opet i posvađale da nije bilo mladog slikara koji je sa svojim štafelajem izašao u prirodu. Želio je naslikati ljepotu vedrog ljetnog dana. Slušao je on jučer kako su se boje međusobno svađale i kako je svaka vjerovala da je jedinstvena i najvažnija. Odlučio je pomiriti ih i objasniti im da su za njega sve one jednako lijepe i važne.
-Dobro me slušajte – reče slikar. Za moje slikanje potrebne ste mi sve. Zato ću vas sve smjestiti na moju paletu – i izvadivši iz torbe okruglu drvenu pločicu doda.
Tu će svaka od vas naći svoje mjesto. Sve ste mi potrebne.
-A što će biti s onom zlobnom Crnom? - povikaše u glas.
-Crna i Bijela nisu boje – reče slikar. Ali i one su mi potrebne. Dodajući jednu ili drugu nekoj od vas, dobivat ću različitu nijansu, snagu ili dubinu željene boje. Svaka od vas bit će jedinstveni dio ugođaja i ljepote mojih slika. Ljudi će vas prepoznavati i cijeniti.
Slikar rastvori svoj štafelaj, postavi na njega napeto platno, uze u ruku paletu i kist, zaokruži još jednom pogledom cijeli krajolik i pozva sve boje.
-Hajde da zajednički zabilježimo ovu jedinstvenu ljepotu prirode i sačuvamo je za budućnost.
I sve boje zdušno prionuše na posao.