Neobjavljene pjesme

Usidjelica

Ona je bila mnogo starija. Zvala se Marija.
Bila je, mislim, socijalna radnica. Zapravo jadnica – ljubavi gladnica.
Upoznao sam je slučajno na nekom žuru  kad su neki klinci slavili maturu.
Ne znam kako je tamo zalutala, ali sam primijetio,
dok sam flertao s nekom plavušicom, da me je očima gutala.
Bilo mi ju je najednom žao i ja sam je zvao da otplešemo jedan tango,
a ona se uz mene privila bez riječi, i ja sam već tada znao
da ću još tu noć s njome leći. Gotovo sam joj to htio i reći.
Povela me je zatim u svoju sobu, odvratno golih zidova, sivu, hladnu i dugu,
i dok mi je drhtavom rukom sipala piće nisam znao što u njenim očima vidim,
radost, zebnju, ili tugu.
Legli smo, a ona se počela nećkati pa sam je gotovo silovao,
grizao sam je do krvi, a onda nježno milovao.
Drhtala je kao prepelica, da li od strasti ili straha,
Histerično se smijala i vrištala, i ostajala bez daha.
Kasnije, ležeći opušten, s cigaretom u zubima,
čuo sam kako kao dijete grčevito jeca, uz monotono kucanje zidnog sata,
a ja sam ravnodušno, i bez grižnje savjesti buljio u odvratna sivo-zelena vrata.
Znao sam što sada slijedi:
Hoću li kavu...čaj...ili piće.. i hoćemo li se opet vidjeti... i kada...
A ja sam šutke pušio, i s lica se cijedila dosada.
Obećao sam da ću telefonirati, pisati, a možda i svratiti...
I znao sam da će zbog ove neponovljene noći ona danima patiti.
Oprostio sam se na brzinu, s nekoliko uljudnih fraza, kao što ja to već znam,
i želio sam se dograbiti ulice i ostati sam.
Tek mnogo godina kasnije, ležeći nauznak s nekom drugom ženom,
koja je u jednom trenutku imala isti izraz lica,
sjetio sam se da mi je jednu besanu, svoju samotnu noć,
poklonila jedna usidjelica.
Mislim da se zvala Marija, da je bila mnogo starija i navodno socijalna radnica.
Zapravo jadnica – ljubavi gladnica.